Liječnik mora govoriti na poljskom. To nije napad ni diskriminacija

Paweł Jędral: Kako postati liječnicom, a zatim anesteziologinjom?

Maria (prezime dostupno uredništvu): Već kao petnaest-, šesnaestogodišnjakinja znala sam da želim ići na medicinu. Jednostavno sam osjećala da je posao u bolnici, s ljudima i za ljude, nešto za mene. Anesteziologiju sam odabrala kasnije, na postdiplomskom stažu. Činila mi se vrlo raznolikom: možeš raditi na operacijskom bloku, na intenzivnoj njezi, a istovremeno ona povezuje farmakologiju, fiziku i biologiju. Sve se fokusira na sada i ovdje, na jednog pacijenta. To me je oduševljavalo.

Često anesteziolog susreće ljude u kritičnim trenucima života. Kako to utječe na tebe?

Ponekad je teško. U struci sam već 15 godina, danas uglavnom radim s djecom. Anesteziram i za jednostavne stomatološke zahvate i za vrlo ozbiljne operacije. Čak i ako je pacijent zdrav, sam anestetik je težak doživljaj. Riječ je o povjerenju: daješ lijekove nakon kojih se čovjek potpuno prepušta timu medicinskih stručnjaka, često gubi svijest i ne zna što mu se događa.

Anesteziolog brine ne samo o sigurnosti, već i o udobnosti, privatnosti i miru pacijenta. To je naravno manje važno od spašavanja života, ali i dalje vrlo bitno. Svaki pacijent dolazi nam u teškom trenutku, jer ga je nešto – možda bolest, možda bol – natjeralo da dođe u bolnicu ili ordinaciju. Ponekad se to očituje ljutnjom ili strahom. A budući da je dio mog posla komunikacija, taj bol, ljutnja ili strah se ne ignoriraju, s njima se kontaktira.

Kako izgleda kontakt s pacijentom prije anestezije?

S pacijentom se razgovara cijelo vrijeme, osim ako je u nesvijesti. Kod planiranih operacija dan prije objašnjavam kako će izgledati anestezija i odgovaram na pitanja. Objašnjavamo koje ćemo lijekove dati, kakvi mogu biti osjećaji.

Kod opće anestezije kontakt je kratak, ali kod lokalne pacijent može biti pri svijesti tijekom cijele operacije. Neki žele razgovarati, drugi slušati glazbu, a ponekad čak i gledati zahvat. Neki pacijenti žele da im se na vrijeme objašnjava što se upravo radi i zašto. To je također oblik podrške.

S djecom je to drugačije. Dijete ne može svjesno izraziti pristanak, stoga se trudimo maksimalno smanjiti stres. Najčešće djeca dobivaju premedikaciju, odnosno lijekove koji ih na neki način smiruju prije same anestezije. Kasnije je naš zadatak što brže anestezirati dijete, a putem ga jednostavno zabavljamo, pokušavamo odvratiti njegovu pažnju – igračkama, razgovorom, pjevanjem. Cilj je barem malo ublažiti trenutak rastanka s roditeljima i ulaska na operacijski blok.

Kako je išla tvoja putanja do medicine u Poljskoj?

Polagala sam ukrajinsku maturu, imala sam dobar rezultat i znala sam da želim postati liječnicom. Razmišljala sam o studijima u Kijevu i u Lublinu, ali u Kijevu su mojoj obitelji izravno rekli da je potrebno platiti mito. U Poljskoj je bilo dovoljno položiti poljsku maturu i jednostavno upisati studije, bez mita i muljanja. Tako sam i učinila i odabrala Lublin.

Moja baka bila je Poljakinja, često smo putovali u Poljsku, pa to nisam doživljavala kao odlasak u stranu zemlju. Više sam birala sveučilište nego državu. Nakon dvije godine preselila sam se iz Lublina u Varšavu, jer je tu živio moj tata. Nakon studija napravila sam staž, a zatim započela rezidenciju u Centru za zdravlje djece, jer sam željela raditi s djecom. To je bio jedini pedijatrijski centar koji je vodio obuku iz anesteziologije i intenzivne njege.

Odakle si? Iz zapadne Ukrajine, Galicije?

Iz Rovne. Lijep grad, nije prevelik, ali ni malen, iako sam ga zapravo ostavila za sobom kao tinejdžerica i već sam ostala u Poljskoj.

Zašto?

Jer sam već ovdje živjela i nisam razmišljala o povratku odmah nakon studija. Osim toga, koliko sam znala, poljski diplom je tada u Ukrajini nije bio u potpunosti priznat. Važno je bio i razina medicine i sustav specijalizacija – po mom mišljenju, u Poljskoj on pruža veće mogućnosti za učenje i razvoj.

Kako se sjećaš početaka nakon preseljenja?

Bilo je to kao da netko ode iz Varšave u Krakov na studije. Iz Rovne do Lublina ima nekih 250 ili 300 kilometara. Već sam znala poljski, tako da je jezik bio manje problem. U Lublinu sam živjela u studentskom domu i brzo sam upoznala ljude. Vrlo dobro pamtim to razdoblje.

U suštini, vrlo si bliska poljskoj kulturi. Kako bi željela da te nazivaju? Poljakinja Ukrajinka, Poljakinja porijeklom iz Ukrajine, ili jednostavno poljska liječnica, bez pridjeva? Kako sama o sebi razmišljaš?

To je vrlo teško pitanje. Ja sam Poljakinja koja radi u Poljskoj, državljanka sam, ali sam i Ukrajinka, tamo sam rođena. Govorim na poljskom, ali i na ukrajinskom; razmišljam na ukrajinskom… a ponekad i na poljskom. Smatram da sam i jedno i drugo.

Čime po tvojoj perspektivi razlikuje se rad liječnika u Poljskoj i Ukrajini? Što bolje funkcionira, što je lošije?

Nisam radila u Ukrajini, pa mogu govoriti samo o onome što sam čula. Po mom mišljenju, u Poljskoj sustav obrazovanja studenata i rezidenata funkcionira znatno bolje. U Ukrajini – tako su mi govorili – veliki je problem korupcija na sveučilištima.

Sjećam se priče poznanice iz škole koja je studirala u Kijevu. Bila je iznenađena što mi na prvoj godini moramo stvarno intenzivno učiti anatomiju. Ona je izravno rekla da je kod njih dio kolokvija moguće „srediti“ za 300 dolara. To mi je bilo šokantno.

Razlika je i u samom profesionalnom putu. U Poljskoj rezidencija traje pet, šest godina, do stjecanja specijalizacije. U Ukrajini liječnik brže postaje specijalist, ali po mom mišljenju, to je prekratko da bi stekao odgovarajuće iskustvo.

S druge strane, ukrajinski liječnici, kao i Bjelorusi, često impresioniraju praktičnošću. Rade u uvjetima manjeg pristupa opremi, pa znaju improvizirati, raditi stvari „od ničega“. To proizlazi iz nedostatka, ali njihova snalažljivost je zaista impresivna.

To je pomalo povezano s ratnim iskustvima. Sjećaš li se situacije u bolnici u Mariupolu, gdje su liječnici koristili improviziranu opremu? Misliš li da bi se poljski liječnici snašli u takvim uvjetima?

Mislim da bi u ekstremnim uvjetima to bilo moguće. Imamo vrlo dobre kirurge.

U kojim područjima, po tvom mišljenju, ukrajinski liječnici imaju iskustvo koje bi u Poljskoj moglo nedostajati?

Sigurno u hitnoj medicini i „poljskoj“ vojnoj medicini. Moja generacija liječnika u Poljskoj nema takva svakodnevna iskustva.

Kod nas neke stvari, poput ručne ventilacije ili brzog improviziranja opreme, nisu toliko uobičajene u svakodnevnoj praksi. A tamo su često bile nužnost. Nažalost, to iskustvo proizlazi iz uvjeta u kojima rade liječnici. Među poljskim liječnicima moje dobi nema takvih vještina. Naravno, postoje i liječnici od 60 godina koji su sami znali sastaviti aparat za anesteziju i ručno ventilirati s bocom.

Da li su pacijenti u Poljskoj primijetili tvoje porijeklo? Komentirali su to na neki način?

Da, vjerojatno se čuje akcent, posebno kada sam umorna. Sada sam nakon smjene, pa je vjerojatno više izražen, ali to ne kontroliram i ne trudim se mijenjati.

Iskreno, nikada nisam imala problema ili neugodne situacije s pacijentima zbog toga. Naprotiv – ako netko primijeti akcent i pita odakle sam, kažem da sam iz Ukrajine. Većina reakcija je vrlo srdačna. Ponekad dobijem komentare poput „zajedno smo” ili „dobro je podržavati se”.

S druge strane, moj brat, koji živi u Poljskoj isto toliko dugo kao i ja, ponekad čuje razne komentare – sugestije poput „Zanima me, jesu li Ukrajinci koji dobivaju poljsko državljanstvo zaista sada Poljaci”. Takve šale češće pogađaju muškarce, jer je to više natjecateljsko okruženje? Sigurno je i to da se po meni ne vidi da nisam rođena u Poljskoj. Kod osoba s drugačijom bojom kože taj dojam je potpuno drugačiji.

U Poljskoj se vide različiti pristupi radu i motivaciji. Kako ti to vidiš u medicini? Ti si došla u Poljsku između ostalog zato što nije bilo potrebno plaćati mito i razina studija je bila viša. S druge strane, poznajem ljude koji su išli u Ukrajinu studirati stomatologiju jer je bilo brže, jeftinije i jednostavnije.

Da, to znam i iz medicinskog okruženja. Ne kažem da su to loši liječnici – matura je samo jedan ispit i ne bi trebala definirati čovjeka. Jednostavno poznajem slučajeve ljudi koji nisu uspjeli u Poljskoj, pa su otišli npr. u Lavov, da upišu studije – i postali liječnici.

Neki od njih su kasnije prešli na sveučilišta u Poljskoj ili završili studije tamo i vratili se, nostrificirajući diplomu. Dakle, može se reći da je stjecanje liječničke diplome u Ukrajini ponekad lakše nego u Poljskoj. No, mnogi liječnici su ambiciozniji ili radije studiraju u Poljskoj zbog manjih prepreka drugog tipa.

Kako vidiš poljski sustav zdravstvene zaštite? Što dobro funkcionira, a što treba promijeniti?

Oho, to je tema od koje nećemo pobjeći! Najteže mi je to što se u javnoj raspravi često pojavljuje narativ da NFZ „nema novca zbog visokih plaća/povišica za liječnike i medicinske sestre“, kao da je problem medicinsko osoblje. To je vrlo štetno i za liječnike, i za medicinske sestre, i za spašavatelje, bez kojih sustav ne funkcionira.

Teško mi je i prihvatiti način razmišljanja da bolnica mora „zarađivati“. Bolnica je za liječenje pacijenata, a ne za ostvarivanje dobiti. Po mom shvaćanju, to je institucija koja odredbom troši novac na zdravstvenu skrb – i to se ne bi smjelo ocjenjivati kao biznis.

Od poznate liječnice koja radi na Sjeveru Poljske čujem da u bolnicama ponekad vlada kaos u organizaciji – npr. da se psihijatrijski pacijenti prebacuju na internističke odjele i obrnuto. Problem su i uštede: bolnice nisu uvijek dostupne svim lijekovima, pa liječenje ponekad bude „djelomično“ – npr. psihijatrijski pacijent tijekom internističkog liječenja ne dobiva punu farmakoterapiju, već samo one lijekove koje imaju. Tako se problem internističkog liječenja rješava, ali problem psihijatrijskog se pogoršava, a učinci prethodne terapije nestaju. Za ljude izvan sustava to je šokantno. U međuvremenu, financijska logika i zaduženost ustanova dovode do takvih ograničenja.

Slažem se, ali to je opet uglavnom pitanje financiranja. Radila sam u nekoliko bolnica za odrasle, sada u Centru za zdravlje djece i djelomično u privatnoj praksi. U CZD je tih problema manje, jer je to dobro financirana ustanova, no istina je da postoje velike sistemske manjkavosti.

I to nije samo poljski problem. Na primjer, u nas dolaze djeca iz Velike Britanije kojima nisu učinjene dijagnostičke pretrage. Dulje vrijeme su liječeni simptomatski, npr. paracetamolom – a na kraju se ispostavi da imaju ozbiljne bolesti, poput tumora na mozgu. U Poljskoj bi takvo dijete bilo dijagnosticirano i liječeno mnogo ranije.

No, situacija u Poljskoj se upravo pogoršava. Ograničenja u financiranju dijagnostike i prevencije (npr. rezonanci, CT, endoskopije) su vrlo zabrinjavajuća. Ograničenja u pretragama će dovesti do većeg broja bolesnika. Ako se smanjuje prevencija, u dugom roku rastu troškovi liječenja i pogoršavaju se zdravstveni rezultati. Kolonoskopija je jeftinija od liječenja raka debelog crijeva – to je osnovna veza koja se često ignorira.

Često se u javnoj raspravi vraća tema liječnika iz Ukrajine i pravila njihova zapošljavanja u Poljskoj. Nakon 2020., a posebno nakon punog napada, došlo je mnogo ukrajinskih liječnika. S jedne strane, to pomaže u rješavanju nedostatka kadrova, s druge – pojavile su se zahtjevi liječničkih komora u vezi s njihovom kvalifikacijom i pravom na rad. Kako ocjenjuješ tu raspravu i cijeli taj proces?

Mislim da standardi moraju biti poštovani. Sustavi obrazovanja razlikuju se među zemljama, pa je potpuna nostrifikacija diplome i ispit obavezni. Ja sam sama odabrala studije u Poljskoj, jer sam znala da ću se tu učiti, a ne plaćati mito.

Što se tiče uvjetnih PWZ-ova za liječnike iz Ukrajine ili Bjelorusije, smatram da je to pošteno rješenje. Dobivaju vrijeme za ispunjenje uvjeta i za punu nostrifikaciju.

A ako nisu ispunili sve uvjete, npr. nisu položili jezični ispit? Nedavno je bilo glasno o liječnicima koji nisu prošli ispit na traženoj razini i izgubili su uvjetne ovlasti. Po tvom mišljenju, tako bi i trebalo biti?

Da. Ako radiš u bolnici, moraš poznavati jezik. To nije pitanje diskriminacije, već sigurnosti pacijenta i komunikacije. To je jasno.

Jesi li se susrela s situacijama gdje je jezična barijera stvarno izazivala probleme?

Da, za vrijeme COVID-a, kada sam radila u bolnici za COVID pacijente. Tada je olakšano dobivanje privremenih PWZ za liječnike i medicinske sestre. Često je bilo teško komunicirati kod doziranja lijekova ili naručivanja pretraga. Čak i ako netko poznaje ukrajinski ili ruski, i dalje je u bolničkom radu precizna komunikacija na poljskom bila neophodna. Ne mogu zamisliti rad bez toga.

Sreo sam i mišljenje da su neke manje bolnice u Poljskoj jako oslonjene na liječnike iz Ukrajine ili Bjelorusije, često bez potpune specijalizacije. Direktorima je bilo rečeno da su problemi s kadrom i organizacijom nastali kada su ti liječnici otišli ili nisu ispunili uvjete.

To je pitanje sustava u kojem je prioritet štednja. To je opravdavanje interesa pacijenta, iako to zapravo ne koristi pacijentu, već on plaća. Kako voditi razgovor ili liječenje bez jezika?

Slušajte novi video-podcast

Rješenje bi bilo jednostavno bolje financiranje, dodatni radni sati – tada bi se mogli zaposliti dodatni ljudi ili organizirati tečajevi jezika i rasteretiti smjene, kako bi liječnici imali vremena učiti.

Nakon smjene često nemam više prostora ni snage za učenje. A poljski jezik je težak. Da sam otišla u Skandinaviju, tamo bih dobila intenzivni jezični tečaj plaćen od sustava. Ne kažem da Poljska mora točno isto raditi, ali ako netko dođe u zemlju i želi raditi kao liječnik, mislim da se mora naučiti taj jezik, da bi normalno funkcionirao i bio punopravni dio sustava u kojem radi.

Ali to također postavlja šira pitanja. Kada liječnik iz Ukrajine dođe u Poljsku i počne raditi ovdje, nisam sigurna tko kome više pomaže i tko bi trebao prilagoditi svoja očekivanja. Da li mu Poljska pruža priliku za rad i ulazak u sustav, ili on njoj daje svoj rad, koji često nedostaje i koji je vrlo potreban.

Da, i mislim da to uopće ne bi trebao biti natječaj tko kome više pomaže. U praksi je to obostrana korist – sustav treba liječnike, a liječnici trebaju sustav u kojem mogu raditi.

Slazem se, ali iz toga proizlazi i odgovornost države i sustava. Jer ako već nekoga primamo na posao, trebali bismo stvoriti uvjete da se ta osoba u tom sustavu snađe. Na primjer, osigurati tečajeve jezika, ali i tako organizirati rad da ta osoba ima vremena i prostora da nauči jezik, a ne da samo neprestano smjenjuje smjene i na kraju izgubi ovlasti jer je u posljednje dvije godine odradila 400 sati mjesečno.