U Transnistriji, rečenice se zaustavljaju prije nego što dođu do kraja

Učio sam čitati rumunjski od svog djeda, Pavela. Bio je Ukrajinac, ali je čitao i pisao rumunjski s strpljenjem koje nikada nisam susreo kod drugih. Moja majka je pronašla staru udžbenik kada sam imao pet godina, a večeri sam provodio pored Pavela, ponavljajući slova dok me on smireno ispravljao, bez žurbe, dopuštajući svakoj riječi da odradi svoj puni tijek.

“Išao sam u školu s Rumunjima. Natjerali su te da učiš,” govorio bi, nikada ne razrađujući dalje. Za mene, to je bio jednostavno jezik. Za njega, to je bila kontinuitet.

Odrastajući u Transnistriji – odmetnutoj republici Moldavije – nije uvijek bilo zagarantirano da ćeš govoriti rumunjski. Ali za mene, rumunjski je uvijek bio tu, u glasu moje majke, prenesen dalje od Pavela, ojačan u školi, i ukotvljen, iako toga nisam ni shvaćao tada, kroz poeziju Mihai Eminescua. Kod kuće smo govorili i čitali rumunjski. Iza dvorišta, međutim, jezik se gotovo automatski mijenjao. Ruski je, stoga, postao okvir kroz koji su se odvijali odnosi među djecom.

Moja majka bi mi često govorila, gotovo šaptom, da je Transnistrija Moldavija. Zatim bi njen glas još niže spustila, i upozorila me da takve stvari ne smijem govoriti izvan kuće. Razlika između onoga što se smije glasno reći i onoga što mora ostati suzdržano naučila sam kroz ton, pauze i način na koji su rečenice prestajale prije nego što su završile.

Što šutnja štiti

Tijekom mog djetinjstva, bio je jedan crni auto o kojem su ljudi šaptom govorili. Način na koji se pojavljivao u razgovorima bio je dovoljan da shvatim da je svako izravno objašnjenje suvišno. Jedan od načina da ga izbjđemo bio je da svoj jezik držimo za sebe. Jedan moj susjed odveden je nakon što je otvoreno govorio protiv sustava. Njegov dvotjedni izostanak postao je vidljiviji od samih riječi. Svaki gest, svaki pogled i svaki razgovor činili su se obilježeni njegovim nestankom.

Kada se vratio, život je nastavio, iako u recalibriranom obliku, gdje više nije bilo mjesta za pitanja, a odgovori su ostali izvan jezika samog, kao da postoji točka iza koje značenje više ne može biti preneseno bez narušavanja krhke ravnoteže u kojoj su ljudi i dalje živjeli. Tada, ime nije bilo važno. Ono što je ostalo bila je jednostavno fraza: crni auto. Godinama kasnije, kada sam prvi put čuo ime Volga, ono se smjestilo u stvarnost koju sam već naučio davno prije nego što je jezik u potpunosti objasnio.

U mojim razgovorima sa Svetlanom, Marianom, Nicolaeom i Marijom – koje sam vodio za ovaj esej – prepoznao sam slične formulacije, izražene na različite načine.

“Ponekad je jezik koji odabereš odlučujući hoće li se razgovor nastaviti ili ne,” kaže Nicolae, rumunjski geodet koji je odrastao u selu blizu transnistrijskog grada Dubăsari. Studirao je šest godina u Rumunjskoj. Odgojen između rumunjskih škola i pretežno ruskog okruženja, opisuje prilagodbu kao nešto što na kraju postaje automatsko. “Ako uđem u trgovinu i blagajnica govori ruski, savršeno znam da mogu nastaviti na rumunjskom,” dodaje, “ali gotovo podsvjesno, počinjem govoriti ruski također.”

Ruska vojna prisutnost održava ovaj oblik kontrole na stalni i suptilni način. Vojska koja ostaje u regiji, zajedno s skladištem municije u Cobasni, postoji izvan svakodnevnog života, ali oni određuju granice unutar kojih sustav djeluje. Njihova prisutnost je dovoljna.

Ova stvarnost označava granicu gdje se zaustavljaju europska pravila i gdje funkcioniranje sustava ovisi o stupnju prihvaćanja. Nastali prostor djeluje kao sustav utjecaja održavan kroz ponavljanje. Kontrole su stalne, pravila se primjenjuju u tišini, a institucije ostaju trajno vidljive. Svakodnevni život organizira se oko ovih rutina.

Svako jutro u Transnistriji počinje kao i bilo gdje drugdje. Ljudi idu na posao, djeca odlaze u školu, a autobusi dolaze u isto vrijeme svaki dan. Razlika se pojavljuje u malim stvarima, koje se često ponavljaju do te mjere da postanu dio pozadine. U autobusu, razgovori ostaju kratki. Predmeti se prilagođavaju prema tome tko ulazi i tko bi mogao slušati. Promjena nikada nije otvoreno označena, ali se osjeća. Na kontrolnom punktu, geste su već poznate. Dokumenti se pripremaju prije nego što se zatraže. Pogled se zaustavlja na djelić sekunde na točno pravom mjestu.

Učionica nakon rata

Obrazovanje slijedi istu logiku. Škole djeluju unutar razumljivih granica, čak i kada te granice ostaju neizrečene, dok se jezik i kurikulum prilagođavaju kroz praksu. Danas, u Transnistriji postoji osam škola u kojima se i dalje podučava rumunjski. Njihovo postojanje ovisi o krhkoj ravnoteži održavanoj stalnom prilagodbom, gdje svaka lekcija ne samo da nosi napredak kurikuluma, već i održava otvoren prostor u kojem se još uvijek može govoriti.

“Problem nikada nije bila zgrada. Problem je bilo pravo na učenje na rumunjskom,” kaže Svetlana Jitariuc, 66-godišnja bivša učiteljica u Teoretskom liceju “Ștefan cel Mare și Sfânt” u Grigoriopolu. Provela je 47 godina u obrazovanju, od toga 42 u toj školi, i sjeća se godina nakon rata 1992. kao trenutka kada je strah ušao u učionicu.

Roditelji su rano shvatili da jezik nosi posljedice izvan učionice. Neki su govorili rumunjski slobodno kod kuće, a zatim su gotovo instinktivno prešli na javnim mjestima. Djeca su razliku naučila mnogo prije nego što su im to izravno objasnili.

 

U javnim prostorima, ruski jezik omogućava pristup institucijama i administraciji, dok je rumunjski i dalje prisutan u tišim okruženjima. U učionici, razlike se pojavljuju u načinu na koji nastavnici formuliraju stvari i u onome što odluče ostaviti izvan lekcije. Udžbenik ostaje isti, ali lekcija se mijenja. Za nastavnike koji i dalje predaju na rumunjskom, svaka lekcija uključuje stalnu prilagodbu, i sadržaja i načina na koji se prenosi. Prilagodba postaje kontinuirana i diskretna. Učenici ove stvari shvaćaju rano i upijaju ih bez potrebe da ih artikuliraju. Tijekom lekcije iz povijesti, učenik podiže ruku i pita: “Je li jezik kojim govorimo rumunjski ili moldovan?” Nastavnica na trenutak spusti oči, kratko se nasmiješi i kaže: “Ovisi koga pitaš.” Učionica utihne, lekcija se nastavlja.

Maria je imala deset godina kada je shvatila da se jezik kojim kod kuće govori razlikuje od onoga vani. Za nju je bilo dovoljno da se rumunjski govori unutar kuće. Danas ima 80 godina. Provela je život podučavajući osnovnoškolsku djecu.

“Jezik se uči od ljudi, ne samo iz udžbenika,” kaže, glađajući ruke preko stola u sporom, ponovljenom pokretu.

Njezin djed je došao iz Maramureša, regije koja je sada u sjevernoj Rumunjskoj, gdje su rumunjske zajednice postojale stoljećima, uključujući i tijekom godina kada je područje bilo dio Austro-Ugarske, prije nego što je postalo dio rumunske države nakon Prvog svjetskog rata. Za nju, ta kontinuitet ostao je prisutan u načinu na koji se jezik prenosi izvan udžbenika, kroz same ljude. Iznad svega, jezik je živio kod kuće, u pričama koje su se pričale u večernjim satima i u načinu na koji su ljudi nosili svoj svijet naprijed prema sljedećoj generaciji.

“Ovdje, govorimo naš jezik,” prisjeća se Marija.

Marian, 35-godišnjak iz Rîbniće, koji nikada nije napustio Republiku Moldovu, opisuje identitet kao nešto što mijenja ton ovisno o mjestu gdje se govori.

“Ja sam Rumunj,” kaže tiho. “Razlika se pojavljuje u trenutku kada se govori javno. Unutar obitelji, identitet ostaje stabilan. Izvan toga, mora se prilagoditi.”

Kao i većina u Transnistriji, Marian je naučio čitati reakcije prije riječi. U trgovini, u autobusu ili u kratkom razgovoru, jezik postaje prvi filtar, refleks oblikovan vremenom.

Refleks prethodi namjeri, i od tog trenutka izbor postaje sekundaran. Sustav proizvodi stabilne refleksne reakcije i predvidljiv oblik prilagodbe, u kojem unutarnji ja ostaje konstantno, dok se izraz prilagođava kontekstu. Škola čini te granice vidljivima, a jezik djeluje kao pokazatelj položaja.

Identitet tiho izgovoren

Odabir jezika u razgovoru komunicira kontekst. Otkriva gdje se nalazite, kome se obraćate i koliko ste spremni otkriti o sebi. U određenim situacijama, taj odabir se dogodi trenutno. Dolazi do brze prilagodbe okruženju. Postupno, ta prilagodba postaje automatska. Identitet ostaje unutarnje konstantan, dok se način na koji se izražava i dalje prilagođava. Razlika postaje funkcionalna: unutrašnjost održava stabilnost, dok se vanjština prilagođava kontekstu. S vremenom, ta razlika se ustali u obliku normalnosti. Ova razlika između unutarnjeg i vanjskog ja stvara određenu vrstu preciznosti.

Rumunjski je nekada bio dio svakodnevne normalnosti u školi u kojoj je Svetlana radila gotovo pola stoljeća. Nakon 1992., ta je normalnost proširena izvan učionice stalnim administrativnim pritiskom. Lekcije su se nastavile izvan zgrade. Udžbenici su nestajali tijekom inspekcija i vraćali se nakon toga. Ponekad ih nije bilo dovoljno za sve učenike. Jedan službeni izvještaj bilježi da je učitelj pozvan na sud zbog podučavanja na rumunjskom. U nekim slučajevima, pritisak je išao izvan administrativnih mjera i u pritvor. Lokalni mediji su učitelje prikazivali kao problem.

Godine 2002., kada je škola zatvorena, Svetlana je stigla na vrata sa suprugom i nekoliko torbi. Rekla je da ulazi samo da pokupi svoje stvari. Odluka o zatvaranju škole već je bila donesena. Ušla je, pokupila što je bilo njezino i otišla.

 

U danima koji su uslijedili, knjige su počele biti uklanjane čim je bilo moguće. Paketi su se prebacivali preko ograde, iz školskog dvorišta u ruke djece koja su ih nosila do kuća i garaža. Neki su uspjeli proći. Drugi su nestali na putu. Svaki pokret zahtijevao je brzinu. Svako odgađanje značilo je gubitak.

Geste su se ponavljale dok sve što se moglo spasiti nije prešlo preko ograde. U tom trenutku, škola nije zatvorena. Premještena je, komad po komad, preko ograde. Kada je škola na rumunjskom jeziku u Grigoriopolu bila prisilno zatvorena, učenici, roditelji i nastavnici otišli su u Doroțcaiu, selo u Moldovskoj sigurnosnoj zoni pod kontrolom Kijeva. Nastava je tamo nastavila uz podršku Ministarstva obrazovanja Moldavije. Ono što je prešlo tu granicu bilo je više od škole. Bila je to odbijenica da se odrekne jezika.

Cristian, 42, iz Dubăsari, sjeća se zvuka eksplozije i podruma u kojem je njegova obitelj provela nekoliko noći. Strah je postao pozadinska buka. U školi, sukob se pojavljivao u drugim oblicima. “Cijele razrede bi se borile. Ruski govoreća djeca protiv rumunjskog govoreće djece,” prisjeća se Cristian. “Zvali su nas fašistima.”

Kod kuće, pravila su se prenosila kroz iskustvo. Postupno, identitet je postao mehanizam prilagodbe. Razgovor u autobusu mogao je započeti na rumunjskom, a nastaviti na ruskom, slijedeći ritam situacije. Za Nicolaea, prijelaz između jezika funkcionira kao refleks.

“Većinu vremena, morao si ostati tih,” kaže.

Put prema Kijevu uključuje prolazak kroz kontrolne točke gdje se dokumenti stalno pregledavaju. Za vanjskog promatrača, takvi detalji mogu izgledati beznačajno. Za one koji žive ovdje, oni definiraju stvarnost. Ista logika funkcioniranja pojavljuje se i u drugim prostorima, gdje utjecaj postaje dio svakodnevnog života dok se ne primijeti, već samo živi.

Ova stvarnost postoji samo nekoliko sati od granica Europske unije i NATO-a. Udaljenost nije geografska. Leži u sposobnosti da se intervenira i oblikuje stvarnost izvan tih granica – operativna udaljenost, definirana kroz geopolitiku i utjecaj.

Tu postaju vidljive granice Europe; gdje pravila prestaju i gdje kontrola i dalje funkcionira kroz druge mehanizme. Takva kontrola ne zahtijeva vidljivost da bi se proširila. Stabilizira se s vremenom, sve dok njezine granice ostaju neosporene. U ovom prostoru, integracija susreće granicu definiranu ne geografijom, već sposobnošću interveniranja.

Život unutar takvog sustava duboko oblikuje identitet. Identitet se kalibrira prema kontekstu, dok komunikacija prolazi kroz internalizirani filtar. Za mnoge, ta dvostrukost postaje normalna. Razlika se pojavljuje samo u trenutku odlaska.

Prelazak Pruta mijenja tu ravnotežu. Rijeka razdvaja Republiku Moldovu od Rumunjske i, posljedično, od prostora Europske unije. Iza nje, rečenice se smiju dopustiti da dođu do kraja.

Jezik postaje političan kroz upotrebu. Kroz mjesta gdje je prihvaćen i ona gdje postaje neugodno. Sloboda jezika osjeća se u trenucima kada više ne tražite reakciju druge osobe prije nego što nastavite, u načinu na koji rečenica dosegne svoj puni kraj.

Gdje Europa počinje zvučati drugačije

Za nekoga izvan ovog iskustva, razlika ostaje teško definirati. Za one koji su to živjeli, ona se jasno vidi kroz kontrast. Sloboda jezika znači kontinuitet. Rečenica koja se dovede do kraja.

Sustav funkcionira kroz ponavljanje. Postaje vidljiv u malim gestama: odabiru jezika, pauzama, rečenicama zaustavljenim u pravom trenutku. Ova disciplina se akumulira s vremenom.

Marija to nosi naprijed bez da to naziva. Marian to svjesno upravlja. Nicolae to primjećuje. Cristian to samo razumije s distance. Život se nastavlja u ravnoteži koju održava prisutnost koja uspostavlja granice bez izravne intervencije. Europa ostaje geografski blizu, a operativno udaljena. Njegove vrijednosti su poznate. Njegove garancije ostaju selektivne.

Kada sam ih pitao kako se osjećaju živeći u Transnistriji, odgovori su ostali nejasni. Neki su stali prije nego što su završili rečenicu. Drugi su odgovorili neizravno. Nekoliko ih je potpuno promijenilo temu.

Nije to bio nedostatak riječi, već oblik prilagodbe. Odgovor postoji, ali se prilagođava kontekstu, slijedeći logiku okruženja u kojem se govori. Odgovor se mijenja ovisno o trenutku, mjestu i osobi kojoj je upućen. Ista osoba može opisati iskustvo drugačije bez kontradikcije, kao varijacije iste temeljne situacije.

Prepoznao sam takav odgovor jer sam ga već znao. Za mene, sam osjećaj nikada nije imao preciznu formulaciju. Strah i sigurnost prepliću se na načine koje je teško razdvojiti – stanje pažljive prisutnosti u kojem razumiješ više nego što kažeš. Sustav djeluje kroz naučene granice, a ne kroz vidljive zabrane. Nakon internalizacije, te granice postaju dio načina na koji ljudi govore, biraju i prestaju. Rezultat je oblik internalizirane kontrole u kojoj refleks zamjenjuje izbor.

Nakon što odeš, razlika se pojavljuje kasnije, tijekom običnog razgovora, kada rečenica ide dalje nego što obično očekuješ, i ništa je ne zaustavlja. Tada shvatiš koliko si se navikao suzdržavati. U Transnistriji, rečenice se zaustavljaju ranije.

Ovaj članak napisan je u okviru Mentorskog programa novinarskog mentorstva Ratiu Foruma, pod vodstvom Adama Reichardta, glavnog urednika New Eastern Europe.

Ana Pisarenco je novinarka sa sjedištem u Moldaviji. Vodi neovisni medijski projekt eurOpinii.